Oproštaj urednika župskog listića Gospa Lurdska - Rijeka

Na današnju nedjelju 27. 3. 2011. za vrijeme župske mise u 10,30 oprostio se fra Josip od vjernika župe Gospa Lurdska te zahvalio Bogu i Nebeskoj majci na uređivanju župskih listića, i svima koji su mu u tome bili podrška.

Pastoralno vijeće u znak pažnje darovali su mu jedan lijepi dar uz dobre želje da i dalje bude plodonsan u radu na novoj župi - Pohođenja BDM - Elizabeti u Topuskom.

Misnim slavljem obilježena je 110. godišnjica rođenja fra Ante Tomičića

23. ožujka 2011. u 19,00 sati misno slavlje slavili su fra Stanko Dodig, fra Josip Grivić i đakon fra Antonio Lovrić
Na misu su se okupili vjernici i fra
Antini simapizeri da ga Bog što prije proslavi blaženim
Propovijednik je u svojoj propovijedi istaknuo fra Antine vrednote koje su ga resile u redovničkom životu i po kojima je ostvariovao svetost života.



Iz životopisa fra Ante Tomičića

Fra Ante josip Tomičić, kapucin, rođen je 23. ožujka 190 I . godine u selu Razbojine u župi Ričice, udaljenoj desetak kilometara od Gračaca na cesti prema Gospiću. u dobroj katoličkoj obitelji.

U svojoj 17. godini života doživio je snažan Božji zahvat u svoju dušu koji ga je potaknuo da potraži savršeniji način života u vjeri. Spoznavši da ga Bog zove na savršeniji način života ušao je u kapucinski red 1919. godine. Kao redovnik, kapucin. kroz pune je 22 godine ponizno sakupljao milodare za gradnju crkava. samostana i sjemeništa.

U riječki kapucinski samostan dolazi 1947. godine i tu ostaje kroz pune 34 godine. Vršio je u crkvi Gospe Lurdske dvije vrlo zahtjevne i osjetljive službe - sakristansku i vratarsku. Zbog toga su svi ljudi koji su radi bilo kojeg posla dolazili u samostan ili crkvu morali susresti blage oči fra Ante. Svi se sjećaju njegove susretljivosti, poniznosti i dobrote.

Nikada nizašto nikoga nije odbijao, svima je htio biti uslužan koliko je najviše mogao. Bio je osobiti štovatelj Blažene Djevice Marije. Koliko je štovao Majku Božju najviše nam govori činjenica da se osjećao silno počašćen im time što je bio određen za sakristana u crkvi Gospe Lurdske na Rijeci. On je to smatrao najvećom počasti što mu se mogla dati. Smatrao se čuvarom svoje nebeske Kraljice i Majke.

Sav njegov neshvatljivo požrtvovan život imao je svoj oslonac u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema Majci Božjoj kojoj se sav dao u službu.

Iscrpljen bolešću sestrica smrt pohodila ga je pripravna 25. studenog 1981. godine u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci.

Razmišljajmo trijezne glave - uz evanđelje 8. nedjelje kroz godinu

"Dosta je svakome danu zla njegova" (Mt 6,24-34) zadnje je rečenica današnjeg evanđelja, 8. nedjelje kroz godinu. Ovih smo dana bili svjedoci mnogo zla i mnogih nemira diljem svijeta, a i u našoj domovini, potaknuti neimaštinom koja obične građane dovodi do ruba očaja.


Riješenje ovih problema nije u pukom izazivanju nereda i nasilja, već riješenje egzistencijalnih i socijalnih problema treba tražiti trijezne glave. Kriza koja je u posljednjih nekoliko godina zavladala svugdje u svijetu nije prvenstveno socijalna kriza, već kriza duha. Budući da su ljudi u isto vrijeme pokušali služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu, zavladala je kriza duha, vjere, morala, i zbog toga je s jedne strane nastala korupcija, a s druge veliko siromaštvo. Čovjek današnjice stoga na raznim mjestima pokušava naći odgovore svoje egzistencije, čiji je smisao izgubio. Ove odgovore čovjek danas često traži i na potpuno krivim mjestima i potpuno krivim načinima. Jednostavan odogovor daje nam današnje evanđelje, 8. nedjelje kroz godinu, poslušajmo ga i razmišljajmo trijezne glave, "zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno, tražite najprije Božje Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve ostalo će vam se nadodati!"

Tražite najprije kraljevstvo i pravednost njegovu
(Iz Tumačenja o Lukinu evanđelju svetoga Ćirila Aleksantrijskoga, biskupa)

Što moraju učenici naučiti iz tih riječi i što im je odabrati? Bez sumnje ovo: postaviti u njega svu svoju nadu za uzdržavanje, sjećajući se što kaže psalam: «Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti» (54,23). Gospodin zaista daje svetima što im je potrebno za život, ne poriče što je rekao: «Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući… Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati» (Mt 6,25.32-33).

Bilo je ne samo korisno već i potrebno da njima, koji su primili dostojanstvo apostola, duh nipošto ne bude pohlepan za bogatstvom, već da izbjegavaju traženje darova te da se radije zadovoljavaju onim što im Bog šalje jer je pisano: «Korijen svih zala jest srebroljublje» (1 Tim 6,10).
Stoga se po svaku cijenu trebaju čuvati i biti slobodni od te mane, koja je korijen i izvor svih zala, i da se svojski dadnu na potrebne poslove kako bi izbjegli sotonski jaram. Na taj će način, oslobođeni svake svjetske brige, moći prezreti sve što se odnosi na tijelo i željeti jedino ono što Bog hoće.


I najhrabriji vojnici, kada idu u boj, ne nose sa sobom drugo nego oružje potrebno u ratu. Tako i oni koje Krist posla – pomagati zemljane i za ugrožene boriti se «protiv upravljača ovog mračnog svijeta» (Ef 6,12), pa čak i protiv samoga sotone – moraju biti slobodni od briga ovoga svijeta i svake materijalne zabrinutosti. Tada će se, opasani i dobro opskrbljeni duhovnim oružjem, moći hrabro boriti protiv onih koji se suprotstavljaju Kristovoj proslavi i koji su iskvarili sve što je na zemlji; oni su, naime, naveli njezine stanovnike da se umjesto Bogu klanjaju stvarima i da časte zemaljska dobra.


Zato su apostoli stavili kacigu spasenja, oklop pravednosti i mač Duha, to jest riječ Božju (usp. Ef 6,14-17). A da budu neustrašivi pred neprijateljima, morali su se osposobiti da u sebi ne nose ništa okaljano ili grješno, kao što su pohlepa za posjedovanjem ili gramzivost za nedopuštenim primitcima, pa čak ni brige te vrste. To dušu odvraća od Boga ugodna života i ne dopušta joj da se diže k njemu, nego je baca u materijalna i zemaljska shvaćanja (Iz knjige: Razmatranja svetih otaca – za nedjelje i svetkovine).(Miljenko V.)

Proslava blagdana Gospe Lurdske u Rijeci

U petak slavimo žaštitnicu naše župe: Gospu Lurdsku, ujedno se slavi i Svjetski dan bolesnika.

Proslava počinje trodnevnicom

od utorka 8. do četvrtka 10. 2. 2011.

Sve tri večeri bit će:

u 18.30 sati – Marijanske pobožnosti,

a u 19.00 sati – sveta misa s prigodnom propovijedi.

Voditelj trodnevnice je mons. Alojzije Bavčević, upravitelj svetišta Gospe Lurdske u Vepricu kod Makarske.

U četvrtak, 10. veljače – Stepinčevo, a nakon svete mise održat će se Lurdske pobožnosti.

U petak 11. veljače 2011. je Blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika – svete mise bit će služene u 7.30, 9 i 10.30 sati a u

- u 12.00 sati - svečana koncelebrirana misa za bolesnike i proslava Dana bolesnika. Predvoditelj je mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup u zajedništvu sa svećenicima. Bit će prilika da teži bolesnici prime sakrament bolesničkog pomazanja

- u 19.00 sati - svečana koncelebrirana misa blagdana Gospe Lurdske. Predvoditelj u zajedništvu sa svećenicima je: mons. Valter Župan, biskup krčki.

Proslava Svetkovine Bezgrešne BDM - Suzaštnice naše crkve i župe

Proslava sv. Nikole, biskupa:

1. Hodočašće u Kraljevicu (brodovima )

- Nedjelja 28. 11. 2010. u 9 sati

2. Sv. Misa za poginule i nestale pomorce i ribare

- Četvrtak- 2.12. 2010. u 19,00 sati u kapucinskoj crkvi

3. Svečana proslava ( uoči samog blagdana )

- Nedjelja - 5. 12. 2010. – Tradicionalna procesija ispred zgrade 'LUKA' na Rivi u 18,30 sati i svečana koncelebrirana sv. Misa u 19,00 sati u kapucinskoj crkvi koju predvodi mons. Emil Svažić, gen. vikar riječke nadb.

4. Ponedjeljak – 6. 12. 2010. od 9,00 – 12,00 ribari će friganom ribom i kruhom častiti građane, osobito siromašne , na gatu Karoline riječke.

TRODNEVNICA: od 5. – 7. prosinca

- u 18,30 sati pobožnosti a u 19,00 sati sv. Misa s propovijedi

· prvu večer predvodi: mons. Emil Svažić

· drugu i treću večer predvodi: mons. Vladimir Škrinjarić, svećenik požeške biskupije.

· na Svetkovinu – 8. 12. 2010. sv. Mise će biti služene: 7,30; 9,00; 10,30; 12,00 i svečana koncelebrirana u 19,00 koju predvodi: fra Stipo Kljajić, Ofm

Dođite i sudjelujte !

Proslava - Spomen preminuća sluge Božjeg fra Ante Tomičića

Sprovod fra Ilije Boraka u Rijeci na Kozali 3. 11. 2010.

Oproštajni govor fra Ante Pervana - gvardijana u riječkom samostanu

Fra Ilija (Josip) Borak je šesto od jedanaestero djece, roditelja Andrije i Josipe rođene Liplin. Rođen je 9. ožujka 1914. u selu Radovec, općina Križovljan, blizu Varaždina. Nakon petoga razreda, tada pučke škole osnovne, pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Varaždinu. U Kapucinski red stupio je 2. kolovoza 1932. u Škofja Loki, u Sloveniji, i uzeo redovničko ime fra Ilija. Za svećenika je zaređen je u Splitu 11. srpnja 1937. Vojni rok odslužio je u Kraljevini Jugoslaviji, u Skopju od 1. studenog 1938. do 1.svibnja 1939.
Po odsluženju vojnog roka bio je vjeroučitelj u Pučkoj školi časnih sestara Uršulinki i u Drugoj državnoj pučkoj školi "Jurja Strossmayera" u Varaždinu do 14. veljače 1943., kada je za vrijeme II. svjetskog rata pozvan za vojnog dušobrižnika u domobransku postrojbu Treći gorski zdrug, čije je zapovjedništvo bilo u Bjelovaru.
Dana 24. ožujka obolio je od tifusa i liječio se u zaraznoj bolnici u Slavonskom Brodu do 25. travnja 1943. Nakon 40 dana bolničkog dopusta upućen je 13 lipnja 1943. u Bihać gdje je Treći gorski zdrug bio posadna vojska. Tu je vršio dužnost posadnog dušobrižnika do 5. ožujka 1945. kada je bio otpušten iz domobranstva u građansku službu.
Nakon godinu dana bio je uhićen. Tadašnja vlast optužila ga je i presudom Divizijskog vojnog suda iz Bjelovara osudila na kaznu strogog zatvora u trajanju od osam godina, zbog kaznenog djela protiv države i tadašnjeg režima, te na gubitak građanskih prava u trajanju od dvije godine. Kaznu je izdržao u zloglasnom logoru - Stara Gradiška.
Pri izlasku iz zatvora vršio je svećeničku dužnost upravitelja župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu, a zatim upravitelja Prebende sv. Vida do 1961. godine, kada je premješten u Split za župnog pomoćnika u svetište Gospe od Pojišana. Tu službu vršio je pune tri godine do premještaja u Rijeku 1964. gdje preuzima službu samostanskog vikara. Potom postaje upraviteljem pet karlobaških župa: (Karlobag, Cesarica, Prizna, Baške Oštarije i Lukavo Šugarje).
Godine 1982. preuzima službu duhovnog pomoćnika u župi Gospe Lurdske u Rijeci. U Karlobag se vraća 1986. preuzimajući službu župskog vikara za iste župe. U tom vremenu bio je redoviti ispovjednik sestara koludrica Benediktinki u samostanu sv. Margarite u Pagu. Godine 2000. razriješen je dužnosti župskog vikara te je umirovljen.
U Karlobagu ostaje do 2005. kada je zbog teške bolesti prebačen u Rijeku na liječenje. Bolest ga je prikovala uz bolesničku postelju koju je strpljivo podnosio. Kroz sve to vrijeme o njemu su se požrtvovno brinula braća i novaci riječkog samostana pod vodstvom fra Dragutina Brezovca bolničkog kapelana.
Bolničkom osoblju gospićke i riječke bolnice, u ime bratske zajednice kapucinskog samostana u Rijeci, zahvaljujem na svesrdnoj pomoći. Na poseban način zahvaljujem sestri Miroslavi Vugdelija, koja je kroz više od pet godina redovito dolazila i svesrdno nam pomagalu u dvorenju brata Ilije.
Dobri i milosrdni Boga neka ga nagradi za sve dobro koje je životom svjedočio i činio i primi ga u svoje nebesko Kraljevstvo.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Fra Anto Pervan, sam. poglavar

Misu zadušnicu za pok. fra Iliju je predvodio msgr. dr. Mile Bogović u koncelebraciji tridesetak svećenika u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske

Na početku mise biskup se zahvalio fra Iliji za višedesetljetno služenje Bogu i ljudima na području Gospićko senjske biskupije, na području senjskog i gospićkog dekanata. Svagdje je ostavio dobar dojam.
Ilija je bio onaj istinski Izraelac u kome nije bilo prijevare. Bio je skroman, vedar, raspoložen, uvijek spreman drugome pomoći, a moglo bismo još mnogo lijepih pridjeva reći za njega. I uvijek kad bih sam sebe pitao, pa dobro kakav je to režim bio koji je toga tako dobroga čovjeka i svećenika osudio na višegodišnju zatvorsku robiju. Zapravo je rekao previše o svojoj zloći, a o dobroti pokojnog Ilije. Ilija je bio svuda poznat i kao dobar propovjednik i kao dobar ispovjednik. Ispovijedao je mnogo sigurno i u ovoj crkvi, a znademo ga tamo i s naših prostora. Tamo s područja Gospićko senjske biskupije. Rado su ljudi k njemu dolazili, ispovijedali svoje grijehe i dobivali oproštenje, pa u tim osjećajima pomolimo se Gospodinu, pomolimo se za pokojnog Iliju, ali i zamolio Boga da nam oprosti grijehe kako bismo mogli dostojno proslaviti ovu Svetu misu.

Propovijed je održao fra Ivica Petanjak prov. hrv. kap. Provincije

Preuzvišeni gospodine biskupe,
Brate provincijale,
Draga sestro pokojnog fra Ilije,
Rodbino i prijatelji,
Braćo svećenici, redovnici i redovnice,
Draga braćo i sestre!

Opraštamo se od najstarijeg člana naše Provincije, a za vrijeme njegove bolesti umrla su sedmorica redovničke braće, svi mlađi od njega, i većina od njih ili nije bolovala ili je bolovala koji dan ili tjedan. Čuvši za Ilijinu bolest i njegovo polagano umiranje, jedna mi je osoba prije više godina rekla: «A za koga on toliko trpi»? Bog zna. Mi samo možemo moliti da njegova patnja i bolest bude i za njega i za nas spasonosna.
Također prije nekoliko godina jedna je gospođa, inače penitentica fra Ilije, izjavila da joj je fra Ilija, dok je još bio zdrav, rekao da se on moli da svoj čistilište „odradi“ na zemlji.
Sad kad znademo da je umro na svetkovinu Svih Svetih, kao da nam sam Bog potvrđuje da je Ilijino čistilište završeno, i da nije trebao čekati Spomendan svih vjernih mrtvih nego ga je Gospodin preduhitrio i pridružio svojim svetima i blaženima.
Njegovo dugogodišnje umiranje i pročišćenje, njegova smrt na blagdan Svih Svetih daje ovoj smrti, ali i njegovom cjelokupnom životu, jedno potpuno novo svjetlo. To je svjetlo proslave, zahvale, pjesme i slavlja. Ilijina smrt je postala blagdan i svečanost. Dan kad se ne tuguje nego raduje, jer u svemu vidimo prst samog Gospodina Boga na djelu.
Bog ga je prije konačnog susreta s njim polako i dugotrajno pripremao kao da je na njemu želio ispuniti riječi apostola Pavla: «Ja u svom tijelu nadopunjam ono što nedostaje patnjama Kristovim».
I kad već nekoliko godina nije bilo nikakve komunikacije s njim, sestra Miroslava je tvrdila da fra Ilija ipak čuje i da razumije, ali ne može to pokazati ni riječima ne gestama, i rekla je: „Skini križ koji visi pokraj njegova kreveta i približi ga njegovim ustima“. Tada mu je rekla: „Ilija poljubi križ“ i on ga je poljubio i kad mu je opet rekla: „Poljubi križ“, i opet ga je poljubio na iznenađenje svih nas koji smo ondje bili prisutni.
Bog nas nije njegovom smrću iznenadio, ali će nakon njega ipak ostati jedna velika praznina. Navikli smo da, dolazeći osobito u Karlobag – gdje je živio dulji niz godina – njega uvijek nađemo u kući, tj. najčešće u vrtu ili sakristiji, jer je uvijek bio u pokretu. Radovao se dolasku ne samo svakog fratra nego svakoga čovjeka koji bi svratio u samostan. On je sa svima imao što pričati i svakoga je dočekao djetinjom radoznalošću, ne stideći se i u 90-im godina svoga života reći: «Vidiš to nisam znao. Što prije nisi došao da me poučiš».
Bog mu je dao izvanredno pamćenje. Bio je živa enciklopedija koji je pamtio tisuće imena, datuma, dana i sati kad se što dogodilo i kako se dogodilo.
Moglo bi se reći da je u sebi imao jednu određenu dozu naivnosti. Nešto kao da mu je bilo urođeno, po naravi, a nešto kao da je htio biti takav. I danas razmišljam i pitam se o njemu: «A da nije bio takav da li bi izdržao sve ono što ga je u životu snašlo». Vidio je ono što je htio vidjeti i čuo je ono što je htio čuti, a za ono što nije, rekao bi: «Ne vidim, ne čujem, star sam».

Potrebna je jedna doza naivnosti da bi se u životu izdržalo, ali je potrebna i snažna vjera da se ne bi pokleknulo. Nju fra Ilija nije nikad izgubio, i zato je na zlatomisničkoj sličici, o 50. godišnjici svećeničkog ređenja napisao: «Da nije Gospodin za nas bio kad se ljudi digoše proti nama žive bi nas progutali», misleći pri tom najviše na svojih osam godina provedenih u komunističkom zatvoru robijajući u Staroj Gradiški.
Zato se na blagdan njegove smrti na njemu ispunjaju riječi Isusove: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.“
Isus Krist mu je bio stijena i oslonac. On ga je kroz sve ove godine čeličio i pripremao za ovaj dan konačnog susreta.
Kao redovnik i svećenik fra Ilija je spremno prihvaćao mnogobrojne premještaje i na prvoj stranici Časoslova ispisao je samostane u kojima je bio i godine koje je ondje proveo. Na njegov devedeseti rođendan u koru smo, u Karlobagu, gledali taj Časoslov i ispisana mjesta u kojima je službovao. Tad mi reče: «Znaš, nisu mi svi premještaji lako pali, ali danas vidim da su za mene bili korisni». Tako je potvrdio ono što mi je jednom zgodom rekla vrlo jednostavna gospođa: „Redovniku i svećeniku, svagdje je dobro, ako je on dobar“.
Zahvaljujemo fra Iliji na njegovoj franjevačkoj jednostavnosti i pristupačnosti, na malenosti i srdačnosti, na putujućosti i vjerničkom svjedočenju, na njegovih 77 godina redovničkog i 73 godine svećeničkog života proživljenih i propaćenih na slavu Božju i na spasenje ljudi.
Zahvaljujem svoj redovničkoj braći i sestrama redovnicama ovdje u Rijeci i svima onima koji su fra Iliju kroz sve ove godine brižno dvorili i njegovali u ovom samostanu. Vaša mu je ljubav produžila život i olakšala patnju, a vi iz svega ubirete plod spasenja i za sebe.
Vama hvala na svemu, a uskrsnuli Gospodin kojemu je fra Ilija vjerno služio sve do smrti neka ga nagradi blaženstvom i zajedništvom sa svojim svetima i izabranima i pridruži svim vjernim mrtvima Franjevačkog reda čiji se spomendan danas slavi i kojem je i on sam pripadao. Amen.

Na kraju sprovoda oproštajni govor fra Jure Šarčevića,
Ofmcap. Gen. definitor
„Tko su i odakle dolaze ovi što su obučeni u bijele haljine“ – pita starac iz knjige Otkrivenja. I bî mu odgovoreno: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu…“
(Otk 7, 14-15)
U onom neizmjernom mnoštvu spašenih, što ga nitko ne može izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena i puka... – o kojemu nam svjedoči sv. Ivan u knjizi Otkrivenja na svetkovinu Svih svetih – jamačno prepoznajemo i našeg pokojnog p. Iliju, koji je preminuo upravo na blagdan Svih svetih. I on je došao iz velike nevolje, oprao je svoje haljine, svoje svadbeno ruho, u kojem se pojavio na gozbu kralja Jaganjca. Posljednjih pet-šest godina prošao je kroz velike nevolje, bio je, teško bolestan, prikovan uz krevet. S braćom, koja su ga kroz sve vrijeme velikodušno dvorila, komunicirao je samo gestama ili izrazom lica. Zacijelo, to su bile godine spasonosne patnje, godine njegova čišćenja i dozrijevanja za kraljevstvo Božje.
Kroz sve to vrijeme Ilija je bio izuzetno strpljiv i zahvalan bolesnik. Nije jasno kako je, tako teško bolestan, mogao tako dugo živjeti. Nije nam jasno zašto je tako dugo morao trpjeti. No patnja je velika tajna: Bog zna zašto, mi zacijelo ne. Ali ono što sigurno vjerujemo (i u toj vjeri možemo reći da i znamo), jest to da ga je Gospodin pozvao k sebi u onom trenutku kad je postao spreman za susret s njime.
Pokojni je Ilija doživio duboku starost, malo manje od sto godina (97). Gospodin ga je blagoslovio dobrim zdravljem – sve do zadnjih desetak godina uglavnom je bio zdrav. Obdario ga je i različitim drugim darovima. A on ih nije zakopao u zemlju nego je, surađujući s Bogom, te darove umnažao. Tako dug i plodan redovnički i svećenički život nije moguće ukratko sažeti. Pa ipak, iz onoga koliko sam ga ja poznavao, njegov duhovni profil ukratko se može izreći u nekoliko bitnih odrednica.
Pater Ilija je bio jednostavan čovjek, skroman redovnik i revan svećenik u vinogradu Gospodnjem. Bio je pučki fratar u izvornom franjevačko-kapucinskom smislu. I to je, bez pretjerivanja, temeljna odrednica čitava njegova života. On je uvijek bio samo običan fratar, nije obnašao velike i odgovorne službe u Provinciji. Biti brat, i to manji, to je privilegirana kategorija onih koji žele biti nasljedovatelji sv. Franje u našemu Redu. Ne prva mjesta, ne čast ili položaj, nego, po Isusovu i Franjinu primjeru, posljednje mjesto i služenje. Biti u svemu manji, blizu poniznima i onima na rubu, biti 'ponizno lice Crkve' (J. Corriveau), biti blizu narodu, blizu običnom čovjeku kroz svakodnevno ponizno služenje – taj uzvišeni evanđeoski ideal Ilija je nastojao svakodnevno ostvarivati. Po našem ljudskom sudu, smijemo kazati da ga je primjerno ostvario.
P. Ilija je bio čovjek vedra duha, šale i zdravog humora, koji je nerijetko bio vidljiv u njegovu životu u bratskoj zajednici. Znao je izgovarati imena braće, mjesta i stvari s posebnim naglaskom, tako da je već sam taj izgovor bio smiješan, ali bez ruganja ili podcjenjivanja drugih. Na taj je način stvarao neposredan kontakt i simpatije s drugom osobom.
Ilija je bio čovjek molitve i, usuđujem se reći, velike biblijske vjere, koja mu nije slabila ni u najtežim trenucima života, pa ni onda kada je, zbog svoje naivnosti, dospio u kazamate bivšeg totalitarnog režima, gdje je odležao osam godina i gdje je dobio karakteristiku – nepopravljiv!
Pater Ilija je, uistinu, bio revan poslužitelj Božjih tajni osobito po sakramentu svete ispovijedi. Ilija je bio dobar i tražen ispovjednik. Ne samo vjernici, nego i svećenici i redovnici rado su se kod Ilije ispovijedali. Kad god bi netko, tijekom dana, pozvonio za ispovijed, Ilija je bio blizu i uvijek se spremno odazvao; pa i onda kada je radio na vrtu, ostavio bi posao i žurno bi odgovorio na poziv. Radovao ga je svaki susret s ljudima, jer on je volio ljude i nikad od njih nije bio umoran. Svakoga je rado prihvaćao, domaćina ili stranca, nije pravio razliku između ljudi.
Imao je puno prijatelja, s mnogima se dopisivao i bilježio, ponekad banalne stvari, koje bi se kasnije pokazale dragocjenima. Bio je samostanski kroničar i te njegove kronike, osobito komentari na rubu stranica, ponekad pisani i na latinskom, pravi su biseri iz života i rada samostanske zajednice.

Ovom kratkom duhovnom profilu brata Ilije, valja dodati još barem dva veoma važna detalja. P. Ilija je bio promicatelj i skupljač novih zvanja. Danas se mnogi bave tim pitanjem, studiraju, smišljaju kojekakve tehnike i metode, a rezultati nisu Bog zna kakvi. Ilija je bio u tome veoma uspješan i originalan. Kad bi susreo nekog mladića – poznatog ili nepoznatog – u svojoj iskrenosti, jednostavno bi mu predložio: „Čuj, ti si Božji sin, mogao bi biti kapucin!“ Na takav je način privukao više kandidata. Kad bi jedanput uspostavio vezu s nekim mladićem, nastavio bi se s njim dopisivati, pratiti njegov duhovni rast i gajiti s njim prijateljstvo.
I sadašnji sisački biskup mons. Vlado Košić, prema vlastitom priznanju, svoje svećeničko zvanje i prijateljstvo duguje upravo p. Iliji.
Za razliku od većine ljudi, čini se da se p. Ilija nije previše bojao smrti. Veoma rado je govorio o smrti, šalio se u tom smislu na svoj i na tuđi račun. Često je odlazio na groblje i tamo bi dugo ostajao, molio i kao da se družio s mrtvima, s njima razgovarao.
Veoma dobro se sjećam jedne zgode, kad me prije desetak godina zamolio da ga jedno jutro iz Karlobaga odvezem na groblje sv. Ivana u Priznu. Ostao je na groblju više sati. Kad sam se oko podneva vratio po njega, pitao sam ga što je tako dugo radio na groblju. Odgovorio mi je: „Pripremam se za smrt, ono što bijaše daleko, sada je blizu.“
Eto, takav je bio naš Ilija!
Umjesto njega i za njega danas vrijede riječi sv. apostola Pavla:
„Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedni sudac…“ (2 Tim 4,7-8).
Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinomu Bogu, – zbog života i smrti brata našega Ilije – neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen (usp. 1 Tim 1,17).

Fra Jure Šarčević, Ofmcap.
Gen. definitor

Na misi zadušnici za fra Iliju u crkvi Gospe Lurdske pročitano oproštajno pismo sisačkog biskupa Mons. dr. Vlade Košića

MNOGOPOŠTOVANI O. PROVINCIJAL
HRVATSKE KAPUCINSKE PROVINCIJE
Fra Ivica PETANJAK
Zagreb
Sisak, 2. studenog 2010.

Mnogopoštovani oče Provincijale,
iskreno Vam zahvaljujem što ste me obavijestili o smrti fra Ilije Boraka, Vašeg brata, koji je preminuo na sam dan Svih svetih u Rijeci. Veoma mi je žao što nisam u mogućnosti osobno doći sutra u Rijeku na njegov pokop jer me s dragim pokojnikom vežu lijepa sjećanja iz moje mladosti. Fra Ilija Borak, kapucin, bio je rodom iz meni susjedne župe Križovljan te bi često dolazeći u svoj kraj dolazio i u Petrijanec. Tu je svojom neposrednošću i srdačnošću okupljao osobito ministrante pa sam ga tako i ja upoznao. Dapače, nešto je vidio u meni i čak smo se dopisivali, a on mi je slao i knjige. Kada je pak dolazio u župu, rado je i dolazio u našu obitelj, poznavao je moje u kući i rado sve pozdravljao kad bi nam pisao. Jednom me tako i upitao bih li ja postao kapucin. Odgovorio sam mu potvrdno, no kad je došlo vrijeme za sjemenište, pošao sam - na sugestiju mojega sad pokojnog župnika Antuna Posavca - u pripremu za dijecezanskog svećenika. On me pratio molitvom i bio je i na mojoj mladoj misi. Posjećivao sam ga u Karlobagu, a onda se već razbolio pa je prešao u Rijeku. Odatle se nije puno javljao, a i ja sam dobio nove terete pa nisam stizao po svuda kuda sam htio. Ipak, čuo sam kako je pao u komu i tako godinama čekao odlazak k Ocu. Posjetio sam ga s vlč. Vladom Borakom, mislim prije tri godine, u Rijeci. Nije dao znaka da me prepoznao, a meni je bilo drago da sam ga vidio i čuo od braće kapucina kako im je on veliki blagoslov. Brinuli su se doista s ljubavlju i bratskom skrbi za njega.
Iz dopisivanja i iz razgovora s njime saznao sam da je pater Ilija - kako smo ga mi zvali - odslužio "osmoljetku" tj. osam godina u zatvoru. A on je bio sama dobrota pa sam i tako shvaćao kakva je zločinačka bila narav komunizma. Rado mi je pisao i latinski - i bio je pravi znalac, latinist. On me naučio uzrečici, koju i sam znam upotrijebiti: "Oremus pro invicem! - Molimo jedni za druge!" Znao mi je pisati, u svojoj iskrenosti i vedrini: "dragi Vlado, srce mlado!" E moj pater Ilija, više Vam nisam mlad, a Vaš je život evo dogorio. No, tako mora biti, ali drago mi je što sam Vam bio drag, pa Vam se i sad preporučujem: Oremus pro invicem! Molite za me, a i ja ću za Vas.
Iskrenu sućut izražavam braći Kapucinima, osobito Vama, Oče Provincijale! Imali ste velikog brata, poniznog i iskrenog nasljedovatelja sv. Franje. Imat ćete ga i dalje, pratit će vas s neba!
Iskrenu sućut izražavam i sestri pokojnog patra Ilije i njegovoj rodbini, među kojima je i župnik Svetog Đurđa vlč. Vlado.
Veoma mi je žao što nisam s vama i tijelom, ali vjerujte duhom jesam. Prikazat ću danas sv. misu za dušu dobrog patra Ilije. Neka nas on sve s nebe zagovara i prati svojom dobrotom i molitvom.
Srdačno
+Vlado Košić, biskup sisački

Sprovod fra Ilije Boraka u Rijeci na Kozali

Sućut gosp. Ivana Klasića iz Australije povodom smrti fra Ilije

Teško me je potresla vijest o smrti dragog fra Ilije. Zadnji sam susret sa njim imao tijekom posjete Vašem samostanu 2009. godine tijekom boravka u Hrvatskoj. Bili smo nazočni pokojni fra Franjo, fra Josip Grivić, vlč. Slavek Pavlović, i ja. Nije bio budan i pokušaj fra Franje da ga dozove nije uspio. Neznam da li je samo spavao ili je bilo polukomatozno stanje zbog bolesti.
Prvi susret sa njim imao sam u Varaždinskom samostanu, vjerujem 1954. god. dok sam bio u novicijatu. Bili smo u blagovaonici - refectoriju za vrijeme ručka kada se pojavio na vratima po otpustu iz zatvora. Pozdravio se sa svima, pa tako i sa nama novacima. Usrdan razgovor i veselje zbog povratka iz zatvora bilo je veliko i ručak se produžio. Čak smo probali i '' njegov napitak za zdravlje'' vjerujem da je to bilo nešto kao hipermangan koji se koristio za dezinfekciju dok je bio u zatvoru.
Čuo sam za njegovu ozljedu i kasnije smještaj u Riječkom samostanu. Povremeno sam pitao fra Franju za njegovo stanje. Znam da je u Rijeci rado boravio i da je povremeno dolazio da pruži utjehu ispovijedi u samostanu.
Tijekom domovinskog rata nisam imao mogućnosti sresti ga dok sam boravio na području Karlobaga, jer nisam išao u samostan. Bio sam kratko vrijeme i u Prizni, Lukovom Šugarju, Cesarici, no bili su drugi zadaci.
Vama dragi kapucini šaljem iskrenu sućut. Neka ga Gospodin primi u svoj zagrljaj poslije svega što je pretrpio. Njegov strpljiv život treba biti svima putokaz kako se moramo boriti i ponašati u teškim trenucima .
Ivan Klasić sa suprugom

Umro je fra Ilija (Josip) Borak - kapucin ( 9. 3. 1914. -1.11. 2010.)

Isječak iz homilije fra Josipa Grivića na misi ispraćaja – 2. 11. 2010. u crkvi Gospe Lurdske u 19,00 sati.

Misno slavlje je predvodio gvardijan fra Anto Pervan. U koncelebraciji su bili fra Stanko Dodig, fra Žarko Lučić, fra Josip Grivić i vlč. Velimir Martinović.
Fra Ilija prihvativši redovnički život u svom životu nastojao je slijediti put sv. Franje, ne samo riječima nego i djelima. Život ga nije milio i ni u jednom času nije ustuknuo u svojoj vjeri pa i onda kada je morao ( 1946. god) poći na izdržavanje kazne punih osam godina u Novoj Gradiški. Čvrsto je vjerovao da je Bog s njime stoga je i mogao podnijeti razna iskušenja u onim kritičnim vremenima. Iako nepravedno osuđen, nerado je govorio o svemu onom što je proživio u zatvoru, a kad bi govorio, govorio bi vrlo kratko i nadodao bi:''neka im Bog oprosti''.
Zar i smrt koja ga je jučer zadesila znakovito ne govori u prilog tome. Zar ga Bog nije nagradio za svu muku koju je uvijek prihvaćao kao volju Božju, da je upravo na blagdan Svih Svetih umro. Život ga nije mazio pa ni u kasnijim godinama. Samo Bog zna kolikim je osobama bio na usluzi u službi pomirenja- u toj službi nije se štedio. Mnogo je propješačio - gotovo sva sela na Velebitu uz Jadransku magistralu, od Prizne sve do Barić Drage – samo da donese Isusa u kuću. Danas gotovo i nezamislivo.
Volio je mlade i rado se družio s njima, mnoge potaknuo na redovnički i svećenički život. Bio je vrlo jednostavan i upravo je svojom jednostavnošću puno toga i učinio. Sve je bilo za Boga i vršenje Božje volje. Ne štedeći sebe sijao je Riječ Božju koja već za njegova života donosila plod.
Zahvalimo Bogu da je poslan u vrijeme kad je najpotrebnije bilo biti svjedokom vjere.

Preminuo fra Ilija Borak, najstariji hrvatski kapucin

Danas, na svetkovinu Svih Svetih, u 14 sati u našem kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci preminuo je naš brat kapucin fra Ilija Borak u 97. godini života, 74. godini svećenstva i 79. godini redovništva. Naš brat Ilija bio je najstariji kapucin naše Hrvatske kapucinske provincije, živuća enciklopedija, gorostas duhovnosti i poniznosti. Tečno je govorio latinski, talijanski i njemački jezik. Čitavu kroniku kapucinskog samostana u Karlobagu, dok je u njemu boravio, napisao je na latinskom jeziku. 8 godina svoga redovničkog života proboravio je kao politički zatvorenik u logoru Stara Gradiška sa mnogim svećenicima, među njima i poznatim kapucinom, skladateljem, o. Anzelmom Canjugom. Svojih 5 posljednjih godina života proboravio je potpuno nepokretan na bolesničkoj postelji u Rijeci. Ove godine smo s njime u bolesničkoj postelji proslavili njegov 97. rođendan, a on je nekoliko mjeseci kasnije u svojim molitvama iz bolesničke postelje s nama u Rijeci proslavio 400 godina kapucina u Hrvatskoj. Vjerujem da je Gospodin izabrao najljepši dan da ga pozove k sebi i pridruži svojim svetima i izabranima - jutros na svetkovinu Svih Svetih svoju je dušu predao Bogu. Neka nas sve zagovara kod Gospodina!
(Miljenko Vrabec)

Oživjelo sjećanje na fra Bernardina Škrivanića, graditelja velebnog svetišta Gospe Lurdske u Rijeci

Ovih dana kako se slavila 400-ta obljetnica braće kapucina u Hrvatskoj, u poštanskom sandučiću našeg kapucinskog samostana na Pojišanu osvanula je nevelika omotnica, bez markice i adrese, samo sa jednostavnim natpisom pisanim drhtavim rukopisom: "ODNJETI NA POJIŠAN! - želja p. Zore Razumilović."
U omotnici se nalazio originalni primjerak novina "Križ na Jadranu" iz daleke 1932. godine sa izvještajem o preminuću poštovanog o.Bernardina Škrivanića, prvog hrvatskog Provincijala hrvatskih kapucina, graditelja velebnog svetišta Gospe Lurdske u Rijeci i osnivatelja kapucinskog samostana na Pojišanu, na naslovnici, te jedna sličica - uspomena sa zlatne mise fra Bernardina, na Pojišanu 1927. godine.
Nekoliko dana kasnije, boraveći u Rijeci, kada smo pregledavali građu kapucinske knjižnice došao mi je pod ruku papirić sa Sonetom kojega je upravo za proslavu te Bernardinove zlatne mise na Pojišanu, na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 1927. godine napisao Giuseppe Maroli.
Kao da nam je prst Božji nešto želio ovim reći, pa sve tekstove i fotografije donosim ovdje u cijelosti!

+Otac Bernardin Škrivanić
(Iz lista „Križ na Jadranu“, Split, God II, 2. listopada 1932. Br 40)

Dne 25. pr. mj. ispustio je svoju plemenitu dušu Bogu velezaslužni kapucin, bivši gvardijan i provincijal o. Bernardin Škrivanić u dobi od 77 godina. Rodom je iz Omiša, Kao svećenik don Nikola bio je revan dušobrižnik u Podgradu i K. Sućurcu u splitskoj biskupiji, odakle se je zaklonio u red kapucina. Na Rijeci je boravio 34 godine i kao gvardijan i provincijal mnoga dobra djela proveo. Iza talijanske okupacije preselio se je u Split na upravu ovdašnjeg samostana i crkve u Pojišan. Kakovim je božanskim duhom bio prožet o. Bernardin, najbolje proističe iz govora preč. kanonika don Frane Ivaniševića, njegova prijatelja od djetinstva, s kojim se je oprostio na njegovu sprovodu.
„Otac Bernardin jest neobična pojava čovjeka, svećenika i redovnika samostanca. U njegovu životu ima nekoliko markantnih crta, koje nas zadivljuju, a njega povrh razine drugih običnih ljudi uzvisuju. Nije junaštvo drugoga svladati, pravo je junaštvo znati i moći sebe svladati. U naponu od 34 godine svog najjačeg života, postavljen na udobnu primorsku župu bližnjih Kaštela, koja mu je pružala sve plemenite tjelesne i duhovne ugodnosti, osjetio je jednoga dana tajni glas Svevišnjega, kojemu se je on odmah odazvao i izveo je na sebi jedno veliko junačko djelo, ostavio svoj zavidni položaj, uklonio se od ovoga svijeta i sklonio se u strogi pokornički kapucinski red sv. Frane, da postom i molitvom još se više približi Bogu i izvede dobrih djela na njegovu slavu. U jaku tijelu razvio se je i jaki duh, pun inicijative, energije, da radi i stvara. Vedrinom svoga uma, milinom svoga srca znao je osvojiti najveće duhove za svoje osnove, potaknuti mogućnike da pružaju darežljive ruke za njegova poduzeća. Nije bilo poteškoće koja bi ga mogla odvratiti od započeta djela, jer je duboko bio prožet vjerom u Božju pomoć.

Preodani sin Majke Božje, ljubimac Djevice Pirenejske, kojoj je vodio više hodočašća, on nije ništa započeo, a da se prije nije u dugom razmatranju posavjetovao s Gospom i u nje pomoć zavapio. Bio je apostol slave Marijine, svećenik molitve, akcije i kontemplacije, perfekcija ljudske radinosti i svake kršćanske krjenosti. Velebna kripta, crkva sa tornjem, Kuća Dobre Štampe jesu njegova djela, koja će se spominjati kroz vjekove. Kada ga tuđinska sila, talijanska okupacija, prisili da iza 32 godine rada sve to ostavi, povrati se u svoj kraj, dođe u naš Split, na upravu samostana i crkve u Pojišanu, gdje kroz deset godina razvije najboljim uspjehom svoj rad u ispovjednici, na oltaru, u samostanu, perom i besjedom. Učen u bogoslovnim naucima, svaki razgovor sa ocem Bernardom jest jedna pouka, škola na putu kršćanske savršenosti, korak bliže Bogu, crkvi i molitvi. Kao starješina svetišta u Pojišanu i samostana nastojao je da sačuva slavu Božjeg doma, sklad, red i ljubav medu braćom, koja su ga štovala, ljubila, obožavala. Sve je cvalo i napredovalo u rukama oca Bernardina, jer je rosa nebeska natapala i sunce milosti božje ogrijavalo njegovo djelo, jer u njegovu životu i radu nije ni za čas malaksala vjera, da će Bog, Svevišnji Tvorac, biti onaj koji će svakom njegovu djelu dati svoj »in-crementum«. Jakost njegova duha i pobožnosti najbolje se je iskazala u njegovoj dugoj i teškoj bolesti, koju je on ustrpljenjem Jobovim podnašao, utjehe svete vjere uvijek tražio sve do zadnjeg časa kada je svoje umrle oči za uvijek zatvorio.

Dragi oče Bernardine! Blago Tebi, mili naš pokojnice; Ti dolaziš mirnom dušom pred Višnjega Suca, jer si vas svoj život ispunio samo dobrim djelima; Tebe ne će zateći prikor da si bio »nekoristan sluga«, već »sluga dobri i vjerni«, te si možda već čuo one blažene riječi: »Uđi u radost Gospodina svoga!« a ovi uzdasi, jecaji i suze braće i pobožnih vjernika, koji su Te došli otpratiti na Tvoj put u vječnost, jesu najboljim dokazom, koliko baštinstvo ljubavi i zahvalnosti ostavljaš za sobom. - Blažena i sveta dušo, uživaj zasluženu rajsku slavu na nebu, a mrtvo Tvoje tijelo neka spokojno počiva u zemlji! Zbogom!"

Prijevod „Sonetta“ kojega je napisao Giuseppe Maroli prilikom 50-obljetnice misništva (zlatne mise) fra Bernardina Škrivanića, na Pojišanu 15. Kolovoza 1927.

Ocu Bernardinu Škrivaniću

Kapucinu Na putu i cilju Asiškog siromaška

Sina slavnoga Omiša okruženog rivalima Cetine

I Jadrana

Neustrašivi borac za Krista Plodonosni radnik za Mariju

U okretnosti svugdje Pobjeda - trofeja - ponos

roda svoga

poštovan sa Petrove katedre Oduševljenja

-jednoglasne počasti Sinovski osjećaji - zahvalno sjećanje

Na

Rijeku-Sušak-Split ondje provincijal - ovdje gvardijan

U samostanu na Pojišanu

Pripojen zavjetnom svetištu

Blažene Djevice Karmelske

Za istinsku brižljivost i revnosti

o pedesetoj godišnjici

Njegove prve prikazane oltarske žrtve

15. kolovoz 1887. – 15. kolovoz 1927.

 (u orginalu su ovako navedene godine, što je zapravo pogrešno, Škrivanićeva mlada misa bila je 1877. godine!)

fra Miljenko Vrabec, Split

Završeno obilježavanje 400 godina kapucina u Rijeci i Hrvatskoj

Međunarodni znanstveni skup

Međunarodni znanstveni skup je započeo radom 14. 10. 2010. u Art kinu (Croatia), u zgradi koja je nekada bila tiskara Miriam, a izgradio je fra Bernardin Škrivanić – 1910. god.
Skup je otvorio molitvom fra Stanko Dodig, a čestitke su uputili Dorotea Pešić Bukovac u ime Grada Rijeke, Jasna Blažević u ime Primorsko-goranske županije, Miljenko Domijan u ime Ministarstva kulture te nadb. Ivan Devčić. U svojim govorima svi su oni istakli da bi Hrvatska kulturna baština bila bi daleko siromašnija bez djelovanja kapucina.
Skupu su se obratili fra Jure Šarčević generalni definitor Reda,

Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, braćo svećenici, cijenjene redovnice, dragi prijatelji!
Sve vas iskreno pozdravljam i radujem se vašem sudjelovanju na ovom simpoziju.
„Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju Vas šalje Duh da s vama učini velike stvari“ . (VC110)
Ako su ikad bile aktualne ove riječi Sluge Božjega pape Ivana P II., iz Apostolske pobudnice o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, upućene svim redovnicima svijeta, na početku trećeg tisućljeća, onda su to danas za nas. Doista, 400 godišnju povijest Kapucina u ovdje Rijeci i u cijeloj HR, smijemo – da upotrijebim Papinu riječ - nazvati slavnom, nju valja slaviti, sjećati je se, pripovijedati, što mi ove godine, premda skromno i činimo, ne da se ponosimo prošlošću ili ne daj Bože uzoholimo, nego prvenstveno zato da nam ona bude zalog i temelj budućnosti.
Vjerujem da će barem dio te slavne povijesti hrvatskih, pa i slovenskih kapucina ispričati i ovaj dvodnevni međunarodni znanstveni simpozij.
Jedno, međutim, uvijek valja imati na pameti, nismo mi oni koju mogu svojim silama učiniti Bog zna što. Duh je Sveti onaj koji nam se daje i on s ljudima želi učiniti još puno lijepih i velikih stvari u budućnosti. Zato, ne bojmo se, njegova je prošlost, njegova i sadašnjost i budućnost. Njegova, tj. Kristova su vremena i vjekovi. A ako smo i mi njegovi, onda i budućnost pripada nama.
Ima li ljepše želje koju si možemo poželjeti danas, ove jubilarne godine, od ove da, unatoč svemu, svim krizama i problemima, kojih nam ne manjka, imamo vjere u Boga, pravoga i živoga kako mu se rado obraćao sv. Franjo, Boga koji vodi povijest, da imajmo vjere u Duha Svetoga koji je neprevarljiva garancija budućnosti.
U ime Vrhovne uprave Reda, u generalnog ministra fra Maura Jöheria, koji zbog sudjelovanja na Sinodi o Crkvi na bliskom istoku nije mogao biti s nama, on je proteklog tjedna s dva svoja savjetnika boravio na kratko u Hrvatskoj i susreo se s gotovo svom braćom Provincije i tako se uključio u našu proslavu, pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, dragi prijatelji.
Provinciji, koja je i moja majka provincija, čestitam visoki jubilej, organizatorima zahvaljujem na organizaciji, a predavačima i svima vama uspješan rad.

fra Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kap. prov.
Želja nam je da ovaj visoki jubilej proslavimo znanstvenim skupom kako bi nakon što se izda zbornik izlaganja ostane trajni pisani spomen djelovanja kapucina u četiri stoljetnoj povijesti na tim prostorima.
'' Ni ovim skupom nećemo obuhvatiti sve što su kapucini ostavili kao kulturnu baštinu, ali ćemo biti bogatiji za ono što na njemu saznamo.''
U znanstvena izlaganja uveo je Goran Crnković, predsjednik riječkog ogranka Matice Hrvatske-suorganizator skupa.
Prvo predavanje održao je dr. Emanuel Hoško, franjevac s Trsata, objasnivši prilike u Crkvi u vrijeme dolaska kapucina i razloge za njihov dolazak.
'' Dolazak kapucina višestruko je uvjetovan''
Fra Emanuel naveo je pet razloga koji su doveli do toga:
- Nagli razvoj reda kapucina
- Zamor drugih redovničkih zajednica
- Protureformacijsko djelovanje
- Širenje duha postridentinske obnove, i
- Bliskost sv. Franje prema ovim krajevima.
- Na simpoziju bila gotovo sva braća iz naših samostana: Dubrovnika, splita, Karlobaga, Varaždina, Osijeka i Zagreba Gornje u Donje Dubrave.

Bozanićeva čestitka

Skup je nastavio radom poslije podne, za tu prigodu pročitana je pismena čestitka kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadb. i metropolite. koju je poslao braći kapucinima

Mnogoštovani Oče!
Saznavši da Red Manje braće kapucina, od 13. do 16. listopada 2010. godine, u Rijeci slavi 400. obljetnicu svoga dolaska u hrvatske krajeve, upućujem iskrene čestitke Vama i cijeloj Hrvatskoj kapucinskoj provinciji svetog Leopolda Bogdana Mandića.
Svaka je obljetnica prigoda povratka na izvore, preispitivanja vjerodostojnosti tijekom. proteklog vremena, ali jednako i poziv da se pogled usmjeri na budućnost. Neka ovo slavlje visokog jubileja osvijetli Vašem Redu u Hrvatskoj nove putove radosti i nade po zagovoru Marije, Majke Crkve i svetog oca Franje te oduševi mlade za kapucinsku karizmu.
Zahvaljujući Kristu Gospodinu za četiri stoljeća dugu prisutnost kapucina u Hrvatskoj, želim Vam u ovoj svečanoj prigodi obilje Božjeg blagoslova, radost svjedočenja vlastite karizme i zajedništvo služenja u Crkvi.

Srdačno Vas u Gospodinu pozdravljam.

Kardinal Josip Bozanić
nadbiskup zagrebački i metropolit

Izložba - '' Od bitija redovničkoga fragmenti''

Nakon prijepodnevnih izlaganja oko 13,00 Međunarodni znanstveni skup je nastavio s otvorenjem izložbe '' Od bitija redovničkoga fragmenti'', autori: Anica Vlašić i Damir Sabalić

Ova izložba je parafraza poznate knjižice biskupa Šimuna Kožičića Benje tiskane u Rijeci 1531. i ukazuje da su na izložbi sakupljeni najvrjedniji eksponati iz kapucinskih samostana u Hrvatskoj. Kako reče Goran Crnković ( ravnatelj Matice Hrvatske – ogranak Rijeka). '' Želja nam je da ova izložba bude poticaj i zametak jedne opširnije postave u budućnosti koja bi obuhvatila sveukupnu kulturno blago kapucina''.

Rukopisi, tiskane knjige, sakralni i drugi predmeti iz knjižnica i riznica riječkog i drugih kapucinskih samostana u Hrvatskoj veliko su kulturno blago koje su kapucini tijekom stoljeća sačuvali. Autori izložbe Anica Vlašić – Anić i Damir Sabalić istaknuli su kako su mnoga vrijedna otkrića pronađena pregledom samostanskih arhiva tek posljednjih godina otkrivena. Izrekli su riječ zahvale gvardijanima samostanskih arhiva koji su im omogućili istraživanja. – Većina ovih otkrića iz posljednjih godina danas će se predstaviti po prvi put .

Prvorazredna otkrića su rukopisi na glagoljici pronađeni u koricama ili na stranicama knjiga. Među najvrjednije spada rukopis na glagoljici '' Fragmenti Mudrih izreka'' s početka druge polovice 13. st., najstariji glagoljski rukopis pronađen je u Rijeci i najstariji primjerak hrvatskog glagoljskog prijevoda te biblijske knjige.

Jedno od iznenađenja je otkriće hebrejsko-aramejskih fragmenata Knjiga Izlaska datiranim razdoblje 12 i 15 st.pronađen također u riječkom samostanu.

Na otvorenju izložbe govorili su: msgr. Ivan - Devčić riječki nadbiskup, fra Ivica Petanjak – prov. Hrv. kap. provincije, zamjenik riječkog gradonačelnika Miro Matešić te djelatnica muzeja Denis Napokoj. Klapa s Donje Drenove prigodno je izvela Mozartovu skladbu: '' Kapucinska brada'', koju je svoj veliki umjetnik posvetio kapucinima.

Pogledajte galeriju fotografija:(autor fotografija fra Josip Grivić, Rijeka)

Na dan proslave

16. 10. 2010. svečano proslavljen veliki jubilej 400. godišnjica dolaska kapucina u Hrvatsku, u crkvi Gospe Lurdske –

Prve jutarnje zrake navješćivale su da će dan biti lijep i krasan, radujući se nesvakidašnjem događaju koji se imao odvijati u Marijinom svetištu – Gospe Lurdske započeto gradnjom prije 100 godina u čast Mariji po zasluzi fra Bernardina Škrivanića.

Okupljajući se u crkvi na proslavu zasigurno mnogi su se prisjetili lijepog dana kada je papa Ivan Pavao II na trgu sv. Petra svetim proglasio našeg Leopolda Bogdana Mandića, koji je kasnije proglašen zaštitnikom naše hrvatske provincije.

Pripreme su tekle svojim tokom, kuhinja je radila gotovo cijelu noć kako bi bilo spremno za ugosti goste, mladi – novaci rano ujutro postavili stolove, vrijedne ruke č. sestre Fidelis Leventić ukrasila crkvu cvijećem koje je za tu zgodu poklonila Županija Primorsko-goranska.

Svečanu misu u 11 sati je predvodio msgr. Ivan Devčić . U koncelebraciji slavlja pridružio se msgr. Milom Bogovićem, Gospićko-senjski biskup, generalni definitor fra Jure Šarčević koji ja za tu zgodu došao iz Rima, franj. prov. fra Željko Železnjak, fra Štefan Kožuh, prov. Kapucina u Sloveniji, fra Ivica Petanjak prov. Kap. u Hrvatskoj sv. Leopolda B. Mandića, brojni svećenici iz Rijeka kao i naša braća svećenici gotovo iz svih naših samostana. Za tu zgodu autobusima došli su hodočasnici iz pojedinih samostana u kojima djeluju naša braća: Dubrovnik, Split, Varaždin, Zagreb, kao i osobnim automobilima iz drugih gradova.

Nadbiskup u homiliji je rekao: '' Riječki kapucini su ovih 400 godina bili sol i svjetlo u svom okruženju. Bili su to mnogim bolesnicima o kojima su se duhovno skrbili, kao i mnogim raskajanim grešnicima kojima su po služenju Crkve u sakramentu sv. ispovijedi udjeljivali odrješenje od grijeha. Posebno je ova velebna crkva, koja svjedoči i o njihovoj iskrenoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, bila i ostala velikom ispovjedaonicom za Riječane i ljude iz bliže i dalje okolice. Bili su sol i svjetlo svojom propovjedničkom djelatnošću i posebno svojim misionarskim radom u krajevima koji su se dugo vremena nalazili pod turskom vlašću. . Bili su sol i svjetlo po dobro štampi koju umnažali i širili. Sve su to mogli biti jer su u svom srcu nosili sol božanske nepokvarljivosti i svjetlo Božje riječi''

Na kraju mise riječ zahvale je izrekao fra Ivica Petanjak, ovim riječima:

Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, braćo provincijali, vrhovne poglavarice i sestre provincijalke, braćo svećenici, redovnici i redovnice

Draga braćo i sestre!

Gospodinu Bogu zahvaljujemo za sve redovnike i članove franjevačkog svjetovnog Reda, prijatelje i dobročinitelje, te svu braću i sestre, koji su kroz ova četiri stoljeća svoj život utkali u služenje Bogu i ljudima.

Zahvaljujmo i vama preuzvišeni oče nadbiskupe što ste ove dane bili s nama i što ste danas predvodili ovo euharistijsko slavlje i uputili nam prigodnu riječ.

Hvala organizatorima svečane akademije u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana plemenitog Zajca, Matici hrvatskoj – Ogranak Rijeka i svim predavačima na međunarodnom znanstvenom skupu, Hrvatskoj pošti i priređivačima prigodne izložbe.

Hvala svim dobročiniteljima, suradnicima, pjevačima, ministrantima, kuharima, koji su uložili velik trud da nama ovih dana i posebno danas bude lijepo i da se radujemo u Gospodinu.

Hvala vama vjernici grada Rijeke, kao i svim hodočasnicima koji su došli bilo organiziranim, bilo osobnim prijevozom iz Osijeka, Varaždina, Zagreba, Karlobaga, Splita i Dubrovnika. Iz svih mjesta u kojima su prisutni hrvatski kapucini. Ovo je prvenstveno vaša fešta i vaše slavlje.

Kroz ovu godinu priprema razmišljali smo kako ovo sve organizirati, koga pozvati, na kojoj razini izvesti. Bilo je puno prijedloga, a onda smo se složili: najvažnije je pozvati vjernike koji se okupljaju u našim samostanima i crkvama. Što bi smo mi fratri bili bez vas i kakav bi smisao imao naš redovnički život u duhu karizme svetog Franje Asiškog, ako bi smo danas na ovaj visoki jubilej četiri stotine godina kapucinske prisutnosti u hrvatskom narodu vas ostavili po strani. Zato vas pozivamo da se i nakon euharistijskog slavlja nađemo zajedno u samostanskom dvorištu.

Prema staroj tradiciji kapucini su svoje samostane i crkve podizali izvan gradskih zidina, da i nakon što se gradska vrata zatvore oni mogu i po noći obilaziti bolesnike i umiruće, koje nisu štitili gradski bedemi nego Božja zaštita i dobrota.

Svi vi koji ste prvi puta ovdje. Nalazite se u crkvi i samostanu u koji je baš na današnji dan, 16. listopada 1923. godine, sveti Leopold Bogdan Mandić bio premješten u Rijeku za ispovjednika. Došao je sav radostan među svoj narod, ali je ostao samo tri tjedna, jer je na zahtjev padovanskog biskupa i puka, već 11. studenog, vraćen u Padovu.

Na današnji dan, 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. Leopolda je proglasio svetim na Trgu svetog Petra u Rimu.

I danas u subotu, u Marijinu mjesecu, nalazite se u crkvi Gospe Lurdske, a Bezgrešna Bogorodica zaštitnica je cijelog kapucinskog Reda.

Netko bi rekao slučajno: subota, Marijin dan, Marijin mjesec, Marijina crkva, Marija zaštitnica našeg Reda.

16. listopad: dan kad je sveti Leopold došao u ovaj samostan u Rijeku, dan kad je proglašen svetim, dan kad svečanom euharistijom slavimo ovaj visoki jubilej, a sveti Leopold je zaštitnik naše Hrvatske kapucinske provincije. Za neke slučajnost, za vjernike Božja providnost i poruka.

U ovom je samostanu sveto živio i 25. studenog 1981. preminuo sluga Božji fra Ante Tomičić. Uz to što je najveći dio svog života proboravio u Rijeci, on je prije II. svjetskog rata i u vrijeme rata po cijeloj Hrvatskoj skupljao sredstva za gradnju kapucinskog sjemeništa u Varaždinu, i za gradnju kapucinskih samostana u Dubrovniku i svetog Mihaela u Zagrebu. Posjetite njegov grob ovdje u kripti ove crkve i pomolit mu se.

Sveti Franjo bi rekao: „Bogu koji je vrhovno dobro, najveće dobro i jedino dobro, neka je sva hvala, čast i slava za četiristo godina naše prisutnosti u ovom narodu, i neka na nas izlije obilje svog blagoslova, milosrđa i dobrote za dane, godine i vjekove koji su pred nama, ako je to njegova sveta volja, da živimo njemu na slavu, na dobrobit vas braće i sestara kojima smo poslani, i na naše osobno posvećenje i spasenje“. Mir Vam i dobro!

Nakon mise svećenici, biskupi i uzvanici okupili su se za stolom u blagovaonici, a hodočasnici u kapucinskom dvorištu. Proslavu je uzveličao p. Duda Bonaventura koji je za tu zgodu došao iz Zagreba na poziv provincijala.

Pogledajte galeriju fotografija:(autor fotografija fra Josip Grivić, Rijeka)

Ovoj svećanoj proslavi hodočastili su vjernici koji su s braćom kapucinima osobito povezani kroz suradnju, život i rad iz kapucinskih samostana u Zagrebu, Varaždinu, Dubrovniku, te također iz Splita, iz našeg samostana i svetišta Gospe od Pojišana. Naši splitski hodočasnici, predvođeni župnikom, fra Miljenkom Vrabecom, na povratku kući posjetili su i marijansko svetište na Trsatu, te novosagrađeno svetište hrvatskih mučenika na Udbini, koje nam je svojom ljepotom, načinom kako je zamišljeno i izgrađeno, usadilo najljepši pečat i uspomenu ovog našeg hodočasničkog dana.
Kao uspomenu na ovaj veličanstveni događaj donosimo galeriju fotografija.(autori fotografija: Antonija Lončar i Luka Zuanić)

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci otvoreno obilježavanje 400 godina kapucina u Hrvatskoj

U ispunjenom Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci sinoć, 13. listopada, svečanom je akademijom otvoreno četverodnevno obilježavanje 400 godina djelovanja braće franjevaca kapucina u Hrvatskoj.

Otvorenju ove obljetnice nazočili su Fra Jure Šarčević, generalni definitora našeg kapucinskog Reda iz Rima, magistrica znanosti, gospođa Vesna Buterin, izaslanica predsjednika hrvatskog Sabora, gospodina Luke Bebića i zastupnica u hrvatskom Saboru, profesor Goran Crnković, ravnatelj državnoga arhiva i predsjednik Matice hrvatske – riječkog ogranka i izaslanik ministra kulture gospodina Bože Biškupića; magistar znanosti Vojko Obersnel, gradonačelnik grada Rijeke; gospođa Nada Turina Đurić, zamjenica Župana Primorsko - goranske županije, te monsignor Emil Svažić, generalni vikar Riječke nadbiskupije i izaslanik mons. dr. Ivana Devčića, nadbiskupa i metropolita riječkog, koje je, kao i sve prisutne svećenike, redovnike i redovnice u pozdravnom govoru otvorenja ove obljetnice pozdravio fra Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije.

Fra Ivica je tom prigodom naglasio:

"Na osobiti način pozdravljam gospođu maestru Nadu Matošević, intendanticu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca, kao i sve njezine suradnike i djelatnike kazališta, jer su nam otvorili vrata ovog dičnog hrama kulture da na svečani način započnemo završnu proslavu četiristote obljetnice dolaska franjevaca kapucina na hrvatsko tlo i u grad Rijeku.

Pozdravljam i zahvaljujem pokroviteljima ove naše proslave:

Hrvatskom saboru, generalnom pokrovitelju Riječkoj Nadbiskupiji, Gradu Rijeci i Primorsko goranskoj županiji. Ja osobno, a vjerujem da te iste osjećaje dijele i sva braća kapucini, proživljavamo ovu jubilarnu kapucinsku godinu u zajedništva sa svima vama koji ste naši prijatelji, naši gosti, a nadasve smo braća i sestre u Isusu Kristu i u svetom Franji Asiškom.

Ako bi se večeras među nama našao i netko tko drugačije misli, živi i vjeruje nego mi, neka nam dopusti i na ovom mjestu istaknuti da svega ovoga večeras, kao i onoga što će se narednih nekoliko dana događati u Rijeci, ne bi bilo da nas nije svojim Duhom povezao Isus Krist i svojim načinom života i nasljedovanja istog Krista oduševio sveti Franjo Asiški.

Iz te vjere su kapucini kroz četiri stotine godina diljem Lijepe naše uz širenje Radosne vijesti obogaćivali i kulturu ove zemlje: književnošću, glazbom, raznovrsnom izdavalačkom djelatnošću i umjetnošću. A uvijek u službi naroda kojem su bili poslani i malog čovjeka kojem su nastojali ostati vjerni.

Neka i ova svečana akademija večeras, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana plemenitog Zajca, ispuni naše srce i dušu, da se duhom obogaćeni radosniji i poletniji vratimo onima s kojima živimo, onima za koje živimo i kojima smo poslani. Hvala vam što ste se odazvali!"

Svoju pismenu četitku braći kapucinima poslala je i hrvatska premijerka, gospođa Jadranka Kosor u kojoj je istakla: "Ova obljetnica iznimno je važna u hrvatskoj kulturnoj povijeti te je važna sastavnica hrvatskog identiteta uopće.", te dodala: "...želim da svoju službu i nadalje obavljate na dobrobit Katoličke crkve i hrvatskog naroda."

Obilježavanje ove obljetnice nastavlja se danas i sutra (14. i 15. listopada) međunarodnim znanstvenim simpozijem, a završava u subotu 16. listopada svečanim euharistijskim slavljem.

Dan prije ove svećane akademije na Riječkom groblju Kozala na grobnici braće franjevaca kapucina okupljena braća i vjernici iz Riječkog kapucinskog samostana molili su i Bogu zhvalili za sve preminule kapucine koji su kroz ovih 400 godina živjeli i radili na riječkom području.