Oproštajni govor fra Ante Pervana - gvardijana u riječkom samostanu
Fra Ilija (Josip) Borak je šesto od jedanaestero djece, roditelja Andrije i Josipe rođene Liplin. Rođen je 9. ožujka 1914. u selu Radovec, općina Križovljan, blizu Varaždina. Nakon petoga razreda, tada pučke škole osnovne, pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Varaždinu. U Kapucinski red stupio je 2. kolovoza 1932. u Škofja Loki, u Sloveniji, i uzeo redovničko ime fra Ilija. Za svećenika je zaređen je u Splitu 11. srpnja 1937. Vojni rok odslužio je u Kraljevini Jugoslaviji, u Skopju od 1. studenog 1938. do 1.svibnja 1939.
Po odsluženju vojnog roka bio je vjeroučitelj u Pučkoj školi časnih sestara Uršulinki i u Drugoj državnoj pučkoj školi "Jurja Strossmayera" u Varaždinu do 14. veljače 1943., kada je za vrijeme II. svjetskog rata pozvan za vojnog dušobrižnika u domobransku postrojbu Treći gorski zdrug, čije je zapovjedništvo bilo u Bjelovaru.
Dana 24. ožujka obolio je od tifusa i liječio se u zaraznoj bolnici u Slavonskom Brodu do 25. travnja 1943. Nakon 40 dana bolničkog dopusta upućen je 13 lipnja 1943. u Bihać gdje je Treći gorski zdrug bio posadna vojska. Tu je vršio dužnost posadnog dušobrižnika do 5. ožujka 1945. kada je bio otpušten iz domobranstva u građansku službu.
Nakon godinu dana bio je uhićen. Tadašnja vlast optužila ga je i presudom Divizijskog vojnog suda iz Bjelovara osudila na kaznu strogog zatvora u trajanju od osam godina, zbog kaznenog djela protiv države i tadašnjeg režima, te na gubitak građanskih prava u trajanju od dvije godine. Kaznu je izdržao u zloglasnom logoru - Stara Gradiška.
Pri izlasku iz zatvora vršio je svećeničku dužnost upravitelja župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu, a zatim upravitelja Prebende sv. Vida do 1961. godine, kada je premješten u Split za župnog pomoćnika u svetište Gospe od Pojišana. Tu službu vršio je pune tri godine do premještaja u Rijeku 1964. gdje preuzima službu samostanskog vikara. Potom postaje upraviteljem pet karlobaških župa: (Karlobag, Cesarica, Prizna, Baške Oštarije i Lukavo Šugarje).
Godine 1982. preuzima službu duhovnog pomoćnika u župi Gospe Lurdske u Rijeci. U Karlobag se vraća 1986. preuzimajući službu župskog vikara za iste župe. U tom vremenu bio je redoviti ispovjednik sestara koludrica Benediktinki u samostanu sv. Margarite u Pagu. Godine 2000. razriješen je dužnosti župskog vikara te je umirovljen.
U Karlobagu ostaje do 2005. kada je zbog teške bolesti prebačen u Rijeku na liječenje. Bolest ga je prikovala uz bolesničku postelju koju je strpljivo podnosio. Kroz sve to vrijeme o njemu su se požrtvovno brinula braća i novaci riječkog samostana pod vodstvom fra Dragutina Brezovca bolničkog kapelana.
Bolničkom osoblju gospićke i riječke bolnice, u ime bratske zajednice kapucinskog samostana u Rijeci, zahvaljujem na svesrdnoj pomoći. Na poseban način zahvaljujem sestri Miroslavi Vugdelija, koja je kroz više od pet godina redovito dolazila i svesrdno nam pomagalu u dvorenju brata Ilije.
Dobri i milosrdni Boga neka ga nagradi za sve dobro koje je životom svjedočio i činio i primi ga u svoje nebesko Kraljevstvo.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Fra Anto Pervan, sam. poglavar
Misu zadušnicu za pok. fra Iliju je predvodio msgr. dr. Mile Bogović u koncelebraciji tridesetak svećenika u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske
Na početku mise biskup se zahvalio fra Iliji za višedesetljetno služenje Bogu i ljudima na području Gospićko senjske biskupije, na području senjskog i gospićkog dekanata. Svagdje je ostavio dobar dojam.
Ilija je bio onaj istinski Izraelac u kome nije bilo prijevare. Bio je skroman, vedar, raspoložen, uvijek spreman drugome pomoći, a moglo bismo još mnogo lijepih pridjeva reći za njega. I uvijek kad bih sam sebe pitao, pa dobro kakav je to režim bio koji je toga tako dobroga čovjeka i svećenika osudio na višegodišnju zatvorsku robiju. Zapravo je rekao previše o svojoj zloći, a o dobroti pokojnog Ilije. Ilija je bio svuda poznat i kao dobar propovjednik i kao dobar ispovjednik. Ispovijedao je mnogo sigurno i u ovoj crkvi, a znademo ga tamo i s naših prostora. Tamo s područja Gospićko senjske biskupije. Rado su ljudi k njemu dolazili, ispovijedali svoje grijehe i dobivali oproštenje, pa u tim osjećajima pomolimo se Gospodinu, pomolimo se za pokojnog Iliju, ali i zamolio Boga da nam oprosti grijehe kako bismo mogli dostojno proslaviti ovu Svetu misu.
Propovijed je održao fra Ivica Petanjak prov. hrv. kap. Provincije
Preuzvišeni gospodine biskupe,
Brate provincijale,
Draga sestro pokojnog fra Ilije,
Rodbino i prijatelji,
Braćo svećenici, redovnici i redovnice,
Draga braćo i sestre!
Opraštamo se od najstarijeg člana naše Provincije, a za vrijeme njegove bolesti umrla su sedmorica redovničke braće, svi mlađi od njega, i većina od njih ili nije bolovala ili je bolovala koji dan ili tjedan. Čuvši za Ilijinu bolest i njegovo polagano umiranje, jedna mi je osoba prije više godina rekla: «A za koga on toliko trpi»? Bog zna. Mi samo možemo moliti da njegova patnja i bolest bude i za njega i za nas spasonosna.
Također prije nekoliko godina jedna je gospođa, inače penitentica fra Ilije, izjavila da joj je fra Ilija, dok je još bio zdrav, rekao da se on moli da svoj čistilište „odradi“ na zemlji.
Sad kad znademo da je umro na svetkovinu Svih Svetih, kao da nam sam Bog potvrđuje da je Ilijino čistilište završeno, i da nije trebao čekati Spomendan svih vjernih mrtvih nego ga je Gospodin preduhitrio i pridružio svojim svetima i blaženima.
Njegovo dugogodišnje umiranje i pročišćenje, njegova smrt na blagdan Svih Svetih daje ovoj smrti, ali i njegovom cjelokupnom životu, jedno potpuno novo svjetlo. To je svjetlo proslave, zahvale, pjesme i slavlja. Ilijina smrt je postala blagdan i svečanost. Dan kad se ne tuguje nego raduje, jer u svemu vidimo prst samog Gospodina Boga na djelu.
Bog ga je prije konačnog susreta s njim polako i dugotrajno pripremao kao da je na njemu želio ispuniti riječi apostola Pavla: «Ja u svom tijelu nadopunjam ono što nedostaje patnjama Kristovim».
I kad već nekoliko godina nije bilo nikakve komunikacije s njim, sestra Miroslava je tvrdila da fra Ilija ipak čuje i da razumije, ali ne može to pokazati ni riječima ne gestama, i rekla je: „Skini križ koji visi pokraj njegova kreveta i približi ga njegovim ustima“. Tada mu je rekla: „Ilija poljubi križ“ i on ga je poljubio i kad mu je opet rekla: „Poljubi križ“, i opet ga je poljubio na iznenađenje svih nas koji smo ondje bili prisutni.
Bog nas nije njegovom smrću iznenadio, ali će nakon njega ipak ostati jedna velika praznina. Navikli smo da, dolazeći osobito u Karlobag – gdje je živio dulji niz godina – njega uvijek nađemo u kući, tj. najčešće u vrtu ili sakristiji, jer je uvijek bio u pokretu. Radovao se dolasku ne samo svakog fratra nego svakoga čovjeka koji bi svratio u samostan. On je sa svima imao što pričati i svakoga je dočekao djetinjom radoznalošću, ne stideći se i u 90-im godina svoga života reći: «Vidiš to nisam znao. Što prije nisi došao da me poučiš».
Bog mu je dao izvanredno pamćenje. Bio je živa enciklopedija koji je pamtio tisuće imena, datuma, dana i sati kad se što dogodilo i kako se dogodilo.
Moglo bi se reći da je u sebi imao jednu određenu dozu naivnosti. Nešto kao da mu je bilo urođeno, po naravi, a nešto kao da je htio biti takav. I danas razmišljam i pitam se o njemu: «A da nije bio takav da li bi izdržao sve ono što ga je u životu snašlo». Vidio je ono što je htio vidjeti i čuo je ono što je htio čuti, a za ono što nije, rekao bi: «Ne vidim, ne čujem, star sam».
Potrebna je jedna doza naivnosti da bi se u životu izdržalo, ali je potrebna i snažna vjera da se ne bi pokleknulo. Nju fra Ilija nije nikad izgubio, i zato je na zlatomisničkoj sličici, o 50. godišnjici svećeničkog ređenja napisao: «Da nije Gospodin za nas bio kad se ljudi digoše proti nama žive bi nas progutali», misleći pri tom najviše na svojih osam godina provedenih u komunističkom zatvoru robijajući u Staroj Gradiški.
Zato se na blagdan njegove smrti na njemu ispunjaju riječi Isusove: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.“
Isus Krist mu je bio stijena i oslonac. On ga je kroz sve ove godine čeličio i pripremao za ovaj dan konačnog susreta.
Kao redovnik i svećenik fra Ilija je spremno prihvaćao mnogobrojne premještaje i na prvoj stranici Časoslova ispisao je samostane u kojima je bio i godine koje je ondje proveo. Na njegov devedeseti rođendan u koru smo, u Karlobagu, gledali taj Časoslov i ispisana mjesta u kojima je službovao. Tad mi reče: «Znaš, nisu mi svi premještaji lako pali, ali danas vidim da su za mene bili korisni». Tako je potvrdio ono što mi je jednom zgodom rekla vrlo jednostavna gospođa: „Redovniku i svećeniku, svagdje je dobro, ako je on dobar“.
Zahvaljujemo fra Iliji na njegovoj franjevačkoj jednostavnosti i pristupačnosti, na malenosti i srdačnosti, na putujućosti i vjerničkom svjedočenju, na njegovih 77 godina redovničkog i 73 godine svećeničkog života proživljenih i propaćenih na slavu Božju i na spasenje ljudi.
Zahvaljujem svoj redovničkoj braći i sestrama redovnicama ovdje u Rijeci i svima onima koji su fra Iliju kroz sve ove godine brižno dvorili i njegovali u ovom samostanu. Vaša mu je ljubav produžila život i olakšala patnju, a vi iz svega ubirete plod spasenja i za sebe.
Vama hvala na svemu, a uskrsnuli Gospodin kojemu je fra Ilija vjerno služio sve do smrti neka ga nagradi blaženstvom i zajedništvom sa svojim svetima i izabranima i pridruži svim vjernim mrtvima Franjevačkog reda čiji se spomendan danas slavi i kojem je i on sam pripadao. Amen.
Na kraju sprovoda oproštajni govor fra Jure Šarčevića,
Ofmcap. Gen. definitor
„Tko su i odakle dolaze ovi što su obučeni u bijele haljine“ – pita starac iz knjige Otkrivenja. I bî mu odgovoreno: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu…“
(Otk 7, 14-15)
U onom neizmjernom mnoštvu spašenih, što ga nitko ne može izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena i puka... – o kojemu nam svjedoči sv. Ivan u knjizi Otkrivenja na svetkovinu Svih svetih – jamačno prepoznajemo i našeg pokojnog p. Iliju, koji je preminuo upravo na blagdan Svih svetih. I on je došao iz velike nevolje, oprao je svoje haljine, svoje svadbeno ruho, u kojem se pojavio na gozbu kralja Jaganjca. Posljednjih pet-šest godina prošao je kroz velike nevolje, bio je, teško bolestan, prikovan uz krevet. S braćom, koja su ga kroz sve vrijeme velikodušno dvorila, komunicirao je samo gestama ili izrazom lica. Zacijelo, to su bile godine spasonosne patnje, godine njegova čišćenja i dozrijevanja za kraljevstvo Božje.
Kroz sve to vrijeme Ilija je bio izuzetno strpljiv i zahvalan bolesnik. Nije jasno kako je, tako teško bolestan, mogao tako dugo živjeti. Nije nam jasno zašto je tako dugo morao trpjeti. No patnja je velika tajna: Bog zna zašto, mi zacijelo ne. Ali ono što sigurno vjerujemo (i u toj vjeri možemo reći da i znamo), jest to da ga je Gospodin pozvao k sebi u onom trenutku kad je postao spreman za susret s njime.
Pokojni je Ilija doživio duboku starost, malo manje od sto godina (97). Gospodin ga je blagoslovio dobrim zdravljem – sve do zadnjih desetak godina uglavnom je bio zdrav. Obdario ga je i različitim drugim darovima. A on ih nije zakopao u zemlju nego je, surađujući s Bogom, te darove umnažao. Tako dug i plodan redovnički i svećenički život nije moguće ukratko sažeti. Pa ipak, iz onoga koliko sam ga ja poznavao, njegov duhovni profil ukratko se može izreći u nekoliko bitnih odrednica.
Pater Ilija je bio jednostavan čovjek, skroman redovnik i revan svećenik u vinogradu Gospodnjem. Bio je pučki fratar u izvornom franjevačko-kapucinskom smislu. I to je, bez pretjerivanja, temeljna odrednica čitava njegova života. On je uvijek bio samo običan fratar, nije obnašao velike i odgovorne službe u Provinciji. Biti brat, i to manji, to je privilegirana kategorija onih koji žele biti nasljedovatelji sv. Franje u našemu Redu. Ne prva mjesta, ne čast ili položaj, nego, po Isusovu i Franjinu primjeru, posljednje mjesto i služenje. Biti u svemu manji, blizu poniznima i onima na rubu, biti 'ponizno lice Crkve' (J. Corriveau), biti blizu narodu, blizu običnom čovjeku kroz svakodnevno ponizno služenje – taj uzvišeni evanđeoski ideal Ilija je nastojao svakodnevno ostvarivati. Po našem ljudskom sudu, smijemo kazati da ga je primjerno ostvario.
P. Ilija je bio čovjek vedra duha, šale i zdravog humora, koji je nerijetko bio vidljiv u njegovu životu u bratskoj zajednici. Znao je izgovarati imena braće, mjesta i stvari s posebnim naglaskom, tako da je već sam taj izgovor bio smiješan, ali bez ruganja ili podcjenjivanja drugih. Na taj je način stvarao neposredan kontakt i simpatije s drugom osobom.
Ilija je bio čovjek molitve i, usuđujem se reći, velike biblijske vjere, koja mu nije slabila ni u najtežim trenucima života, pa ni onda kada je, zbog svoje naivnosti, dospio u kazamate bivšeg totalitarnog režima, gdje je odležao osam godina i gdje je dobio karakteristiku – nepopravljiv!
Pater Ilija je, uistinu, bio revan poslužitelj Božjih tajni osobito po sakramentu svete ispovijedi. Ilija je bio dobar i tražen ispovjednik. Ne samo vjernici, nego i svećenici i redovnici rado su se kod Ilije ispovijedali. Kad god bi netko, tijekom dana, pozvonio za ispovijed, Ilija je bio blizu i uvijek se spremno odazvao; pa i onda kada je radio na vrtu, ostavio bi posao i žurno bi odgovorio na poziv. Radovao ga je svaki susret s ljudima, jer on je volio ljude i nikad od njih nije bio umoran. Svakoga je rado prihvaćao, domaćina ili stranca, nije pravio razliku između ljudi.
Imao je puno prijatelja, s mnogima se dopisivao i bilježio, ponekad banalne stvari, koje bi se kasnije pokazale dragocjenima. Bio je samostanski kroničar i te njegove kronike, osobito komentari na rubu stranica, ponekad pisani i na latinskom, pravi su biseri iz života i rada samostanske zajednice.
Ovom kratkom duhovnom profilu brata Ilije, valja dodati još barem dva veoma važna detalja. P. Ilija je bio promicatelj i skupljač novih zvanja. Danas se mnogi bave tim pitanjem, studiraju, smišljaju kojekakve tehnike i metode, a rezultati nisu Bog zna kakvi. Ilija je bio u tome veoma uspješan i originalan. Kad bi susreo nekog mladića – poznatog ili nepoznatog – u svojoj iskrenosti, jednostavno bi mu predložio: „Čuj, ti si Božji sin, mogao bi biti kapucin!“ Na takav je način privukao više kandidata. Kad bi jedanput uspostavio vezu s nekim mladićem, nastavio bi se s njim dopisivati, pratiti njegov duhovni rast i gajiti s njim prijateljstvo.
I sadašnji sisački biskup mons. Vlado Košić, prema vlastitom priznanju, svoje svećeničko zvanje i prijateljstvo duguje upravo p. Iliji.
Za razliku od većine ljudi, čini se da se p. Ilija nije previše bojao smrti. Veoma rado je govorio o smrti, šalio se u tom smislu na svoj i na tuđi račun. Često je odlazio na groblje i tamo bi dugo ostajao, molio i kao da se družio s mrtvima, s njima razgovarao.
Veoma dobro se sjećam jedne zgode, kad me prije desetak godina zamolio da ga jedno jutro iz Karlobaga odvezem na groblje sv. Ivana u Priznu. Ostao je na groblju više sati. Kad sam se oko podneva vratio po njega, pitao sam ga što je tako dugo radio na groblju. Odgovorio mi je: „Pripremam se za smrt, ono što bijaše daleko, sada je blizu.“
Eto, takav je bio naš Ilija!
Umjesto njega i za njega danas vrijede riječi sv. apostola Pavla:
„Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedni sudac…“ (2 Tim 4,7-8).
Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinomu Bogu, – zbog života i smrti brata našega Ilije – neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen (usp. 1 Tim 1,17).
Fra Jure Šarčević, Ofmcap.
Gen. definitor
Na misi zadušnici za fra Iliju u crkvi Gospe Lurdske pročitano oproštajno pismo sisačkog biskupa Mons. dr. Vlade Košića
MNOGOPOŠTOVANI O. PROVINCIJAL
HRVATSKE KAPUCINSKE PROVINCIJE
Fra Ivica PETANJAK
Zagreb
Sisak, 2. studenog 2010.
Mnogopoštovani oče Provincijale,
iskreno Vam zahvaljujem što ste me obavijestili o smrti fra Ilije Boraka, Vašeg brata, koji je preminuo na sam dan Svih svetih u Rijeci. Veoma mi je žao što nisam u mogućnosti osobno doći sutra u Rijeku na njegov pokop jer me s dragim pokojnikom vežu lijepa sjećanja iz moje mladosti. Fra Ilija Borak, kapucin, bio je rodom iz meni susjedne župe Križovljan te bi često dolazeći u svoj kraj dolazio i u Petrijanec. Tu je svojom neposrednošću i srdačnošću okupljao osobito ministrante pa sam ga tako i ja upoznao. Dapače, nešto je vidio u meni i čak smo se dopisivali, a on mi je slao i knjige. Kada je pak dolazio u župu, rado je i dolazio u našu obitelj, poznavao je moje u kući i rado sve pozdravljao kad bi nam pisao. Jednom me tako i upitao bih li ja postao kapucin. Odgovorio sam mu potvrdno, no kad je došlo vrijeme za sjemenište, pošao sam - na sugestiju mojega sad pokojnog župnika Antuna Posavca - u pripremu za dijecezanskog svećenika. On me pratio molitvom i bio je i na mojoj mladoj misi. Posjećivao sam ga u Karlobagu, a onda se već razbolio pa je prešao u Rijeku. Odatle se nije puno javljao, a i ja sam dobio nove terete pa nisam stizao po svuda kuda sam htio. Ipak, čuo sam kako je pao u komu i tako godinama čekao odlazak k Ocu. Posjetio sam ga s vlč. Vladom Borakom, mislim prije tri godine, u Rijeci. Nije dao znaka da me prepoznao, a meni je bilo drago da sam ga vidio i čuo od braće kapucina kako im je on veliki blagoslov. Brinuli su se doista s ljubavlju i bratskom skrbi za njega.
Iz dopisivanja i iz razgovora s njime saznao sam da je pater Ilija - kako smo ga mi zvali - odslužio "osmoljetku" tj. osam godina u zatvoru. A on je bio sama dobrota pa sam i tako shvaćao kakva je zločinačka bila narav komunizma. Rado mi je pisao i latinski - i bio je pravi znalac, latinist. On me naučio uzrečici, koju i sam znam upotrijebiti: "Oremus pro invicem! - Molimo jedni za druge!" Znao mi je pisati, u svojoj iskrenosti i vedrini: "dragi Vlado, srce mlado!" E moj pater Ilija, više Vam nisam mlad, a Vaš je život evo dogorio. No, tako mora biti, ali drago mi je što sam Vam bio drag, pa Vam se i sad preporučujem: Oremus pro invicem! Molite za me, a i ja ću za Vas.
Iskrenu sućut izražavam braći Kapucinima, osobito Vama, Oče Provincijale! Imali ste velikog brata, poniznog i iskrenog nasljedovatelja sv. Franje. Imat ćete ga i dalje, pratit će vas s neba!
Iskrenu sućut izražavam i sestri pokojnog patra Ilije i njegovoj rodbini, među kojima je i župnik Svetog Đurđa vlč. Vlado.
Veoma mi je žao što nisam s vama i tijelom, ali vjerujte duhom jesam. Prikazat ću danas sv. misu za dušu dobrog patra Ilije. Neka nas on sve s nebe zagovara i prati svojom dobrotom i molitvom.
Srdačno
+Vlado Košić, biskup sisački
Nema komentara:
Objavi komentar